Devedeseta je i sve je nekako seksi. Sa Tarom oko vrata, ulazim u mjesnu zajednicu gdje se odrzavaju prvi demokratski izbori. Atmosfera je vrlo ozbiljna, uglavnom starija gospoda, dugacak red i onda moja odluka da ipak odustanem od svog gradjanskog prava. Ali kad sam vec navratio, malo da ‘zatalasam’, pitam predhodno nagovorenu kcerkicu, za koga ce ona glasati.
“ Anto Malkovic !!!” Rece glasno, sa “l” i “c” na kraju

Moj boze. Takva kamena lica nisam nikad vidio u zivotu. Spitting Image, neka ozbiljnija verzija. Svi su buljili u nas, kao kakve maske, smrznutih pogleda i ukocenih vilica. I dalje sam pokusavao da nadjem barem jedan smjesak, jer mada je neumjesno remetiti predizbornu tisinu, ipak se radilo o curici od dvije i nesto.Ali ne, izgledalo je kao da se danas zavrsava sa smijanjem.
Istrcali smo iz Mjesne zajednice i opet je bilo sve seksi..

Kada smo poslije ulazili u Kajak, bas je svirala pjesma “Nothing’s gonna change my world”.(Anja Rupel i Leibach) Svi su padali od smijeha kada sam im ‘docarao’ moj neuspjeli glasacki pokusaj. Onda su poceli da pitaju Taru za koga ce ona glasati, ona je stalno ponavljala ime ‘svog kandidata ’, a oni i dalje umirali od smijeha, imitirajuci ona lica koja sam im opisao Tada sam shvatio da , u stvari, niko od nas, ovdje u Kajaku, ni ne haje ko ce pobjediti.Koga briga. Svi se smiju kao da stvarno nista ne moze promjeniti nas svijet.

Svejedno. Izgleda da niko nije ni dobio izbore u mojoj Mjesnoj zajednici. “Nadrljali’ smo i ja i moja ‘kamena lica’. Oni, koji se mozda sada ocajnicki bore da prezive mjesec dana sa svojim ‘africkim penzijama.’ I ja, koji se isto tako grcevito borim kako da nadjem 120 takvih penzija, da odem sa Tarom sedam dana na more. Da vidim prijatelje.